Priča prva.
Razgovaram nedavno sa svojim puncem. Čovjek bogatog životnog iskustva, ekstrovertan, uvijek optimističan i pun života, ovaj put mi kaže:“Djeco, trebate se što prije spakovati i ići odavde. Nema ovdje više ni života, ni ljudi, ni budućnosti…“
Gledam ga u čudu, ne mogu da vjerujem svojim ušima da on, osoba koja se uvijek vraćala Banjaluci kao i Banjaluka njemu, sada misli da je bolje negdje drugdje, daleko odavde. Pokušavam da shvatim zašto tako razmišlja. Daje dosta argumenata koji bi se mogli smatrati realnim u skorijoj budućnosti, ali opet ne mogu da vjerujem. Rastajemo se, ja u nevjerici, a on u razočarenju…
Priča druga.
Prošli vikend moja generacija iz Gimnazije organizuje večernji vikend-izlazak. Iako smo prošle godine proslavili 20 godina mature, dogovorili smo se da ćemo se okupljati svake godine u vrijeme matura i organizovati druženje
Dolazim među posljednjima, iako ne volim da kasnim. Kafić u kojem smo se trebali sastati djeluje skoro pa prazan. Od generacije koja je brojala oko 300 učenika nas je te večeri jedva 50. Uz pozdrave, piće i osmijehe, pitam prisutne gdje su nam ostali? Čije god ime da spomenem, neko mi kaže:“A taj je otišao/la vani prije mjesec/par mjeseci/pola godine.“ Te večeri bilo nam je lijepo, ali ipak ne tako lijepo kao da smo svi bili tu…
Priča treća.
Danas, sasvim slučajno, naiđem na svog kolegu sa fakulteta. Sjećam ga se kao jako bistrog, pametnog i ambicioznog, ali u isto vrijeme i kao velikog druga i kolegu. Znam da ga dugo nisam vidio, a sjećam se i da su mi pričali da je otišao u inostranstvo među prvima, još 2010. godine, odmah nakon svog specijalističkog ispita.
Začudim se i pitam ga otkud ovdje? Nakon dubokog i dugog uzdaha, izusti:“Joj druže, vratio sam se prije par godina, samo sada radim u Prijedoru. Nije Zapad to što svi misle, jeste to sistem, red, ali brate uzme ti dušu. Nema ono odmor kad hoćeš, bolovanje kad hočeš. Masno te plati, ali te iskoristi do zadnjeg atoma snage. A da ne govorim to što si uvijek stranac, ma koliko da si se dokazao i da si uspio.“ Rastajemo se uz obećanje da ćemo se uskoro vidjeti i detaljno ispričati…
I dok pišem ovaj tekst, čitam pjesmu velikog Alekse Šantića „Ostajte ovdje“ i pitam se: „Should I stay, or should I go?“
