Blog post

Život, karijera, priznanje

U petak naveče je u Zagrebu održana velika svečanost povodom proslave dvadesete godišnjice postojanja klinike Svjetlost. Tokom proslave dodijeljena su i priznanja „za izniman doprinos razvoju klinike Svjetlost“. Među onima koji su dobili priznanje našla se i moja malenkost…

Nekoliko dana iza same ceremonije, dodjele priznanja i proslave, imao sam dovoljno vremena da „saberem“ emocije i pogledam unazad. Na svoj život, karijeru, nagrade i priznanja. Nažalost, i dalje mnogi od nas provode vrijeme razmišljajući o onome što je bilo u prošlosti i što više ne mogu promijeniti, ali i o onome što nas možda čeka u budućnosti, iako se budućnost još nije dogodila. Malo ko uživa u trenutnom trenutku, u malim stvarima koje nas ispunjavaju sada i na mjestu na kojem trenutno jesmo.

U „Svjetlosti“ nisam dvadeset godina, ali jesam deset. Najveći dio moje profesionalne karijere vezan je upravo za ovu zdravstvenu ustanovu. Primajući sinoćne priznanje od strane moga učitelja i mentora, prof. Nikice Gabrića, osvrnuo sam se oko sebe na pozornicu na kojoj smo stajali i pogledao i ostale dobitnike, jer naravno da nisam bio jedini. Od nekih od njih sam učio „zanat“ kojim se sada bavim, sa mnogima od njih sam u isto vrijeme započeo svoju karijeru doktora-specijalizanta oftalmologije, radio na različitim projektima, takmičio se u tome ko će biti bolji i dosegnuti dalje.

 

Sa pozornice sam gledao i u publiku. U njoj je bilo preko 500 zvanica, a među njima i novi naraštaji mladih kolega koji tek prave svoje prve korake u našoj zdravstvenoj ustanovi, baš onako kako smo i mi to činili prije 10 ili 20 godina. Posmatrajući ih, u njihovim očima nisam vidio samo divljenje, nego i jedno veliko pitanje koje smo se svi mi pitali kada smo bili na njihovom mjestu: „Hoćemo li jednog dana i mi biti na jednoj ovakvoj pozornici?“

S dobitnicima priznanja

Iako drago, vrijedno i motivišuće, priznanje nikada nije zasluga samo jedne osobe, samo jednog pojedinca. Isto kao što smo i svi mi, svako na svoj način i u svojim kapacitetima pomogli „Svjetlosti“ da postane ono što danas jeste, tako su i za moj uspjeh zaslužni mnogi. Stoga svima ovom prilikom želim da se zahvalim, a posebno mojoj supruzi Sari koja je uz mene bila i onda kada je bilo najgore i najteže i nije odustala ni od mene, niti od puta kojim sam išao. Neizmjerno i veliko hvala mom pokojnom ocu Risti koji mi je otvorio vrata predivne nauke i poziva koji me i danas ispunjava podjednako mnogo kao i prvog dana kada sam stupio u „esnaf“ medicine i oftalmologije. Ma gdje da je sada, nadam se da je ponosan… Bezgranično i veliko hvala i prof. Nikici Gabriću, čovjeku koji je u meni prepoznao sve ono što nisam ni znao da imam i da mogu, čovjeku koji mi je pokazao i dokazao da se može drugačije, više i bolje, čovjeku koji me je naučio da svoje snove živim i u njima uživam. Hvala i timu mladih, perspektivnih i ambicioznih ljudi, timu klinike Svjetlost Banja Luka, jer bez njih ovo priznanje sigurno ne bi vrijedilo onoliko koliko vrijedi danas.

S timom klinike Svjetlost Banja Luka

I kao što sinoć u svom govoru reče upravo prof. Gabrić, „svjetlost predstavlja novi početak, svjetlost predstavlja nadu.“ Neka je srećan 20. rođendan naše „Svjetlosti“ i želim joj, a i svima nama, još mnogo godina uspjeha!

Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Previous Post Next Post